"Slavi duša moja Gospodina"

Iako se preporučuje Marijin hvalospjev predočiti u četirima stancama (vrsti strofe), moguće je promotriti ga i s obzirom na tri aktera koji se daju prepoznati već u prvom čitanju, a oni su: 1. Gospodin, 2. neznatni i 3. oholi. Pa pokušajmo:

Slavi duša moja Gospodina;
duh moj kliče od radosti
u Bogu Spasitelju mome,
jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju.
Gle! Odsad će me blaženom zvati
svi naraštaji,
jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto,
i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena
nad onima koji ga štuju.
Junačko djelo izvede mišicom svojom:
Rasprši one koji su oholi u misli srca svoga;
zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne;
gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku;
priskoči u pomoć Izraelu, sluzi svome, sjećajući se milosrđa –
kao što obeća ocima našim – u prilog Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.
(Luka 1, 46-55)

 Prvi, dominantni akter je Gospodin. On je, prema Mariji, njezin osobni Spasitelj, On je milostivo pogledao na nju i velike joj stvari učinio (počastivši je takvom prednošću da donese na svijet Čovjeka koji je istodobno Bog!). Njegovo je ime sveto i Njegovo milosrđe vremenski i generacijski neograničeno (“od koljena do koljena”). No, istodobno, On je junak, i to neobično agilan i silan. Njegovo junaštvo i moć ogledaju se prvenstveno u tome što je raspršio ohole, zbacio s trona vladare, a uzvisio neznatne. Gladne je nasitio, a bogataše otpravio bez hrane te priskočio u pomoć Izraelu, držeći obećanja što ih je izrekao. Tako predočen, Gospodin je Onaj koji izvršuje pravdu na Zemlji, On preokreće naopake tijekove povijesti i izokrenutu ovosvjetovnu ljestvicu vrijednosti. Tko bi gori, sad je doli! rekao bi Gundulić. Gospodin pruža nadu u svojoj naglašenoj aktivnosti, označenoj u tekstu glagolima – rasprši, zbaci, uzvisi, zasiti, otpusti, priskoči, jer tko se tako i toliko zauzima za neznatne? Tko je taj koji će učiniti velike stvari za osobe od kojih nema nikakve koristi? Tko je taj, osim Onaj koji ljubi?

Drugi akter su neznatni, među koje Marija ubraja i sebe. Ono što nju odlikuje jest osjećaj velike radosti i blaženstva. No, to nisu trenutačni i hlapljivi osjećaji, nego stanje. Ona je uistinu sretna i blažena i tako će je nazivati svi naraštaji. Marija nije, prema tome, nesvjesna posuda koju je nebeski Otac uporabio kako bi na Zemlju poslao Sina. Ona je osviještena i prosvijetljena o ukazanoj milosti i puna je oduševljenja. Ona slavi cijelim svojim bićem Gospodina. U hrvatskom prijevodu lijepo se postpozicijom (“duša moja”, a ne “moja duša”) ističe njezin ushit. Ne padajući ni u kakvu vjersku ekstazu, ona uza sve svoje oduševljenje argumentira Božju veličinu i razloge svojeg slavljenja. Ne ostaje samo na razini svojeg iskustva, nego se osvrće na sve koji Gospodina poštuju, na sve koji su gladni i neznatni. Sebe postavlja rame uz rame s njima. I Izrael je kao narod, u Marijinu kazivanju, neznatan i ovisan o Božjoj milosti.

Treći akter su oholi u misli srca svoga. To su vladari koji ugnjetavaju neznatne i bogataši kojima ništa ne treba i nisu gladni. Uz socijalnu i povijesnu dimenziju ovih antijunaka, dakako valja u duhovnu kontekstu prepoznati i duhovne bogataše, site svoje vlastite pravednosti, te sve oholice koji s prijezirom i omalovažavanjem pristupaju drugim ljudima. Marija ne krije likovanje zbog propasti ovih nepokajanih grešnika. U maniri psalmista sažimlje svekoliku starozavjetnu spoznaju.

Sjećajući se Marije i njezina neponovljiva iskustva, koje uključuje i nas, jer smo i mi ili neznatni ili oholi, pitajmo se: Imamo li mi svoje iskustvo s Gospodinom zbog kojega bi Ga “duša naša” mogla slaviti!

–urđica Garvanović-Porobija

Leave a Comment