[jwplayer player="1" mediaid="14342"]

Jeste li kad čuli pitanje: “Zašto se to događa baš meni?“ Ili ste ga možda i sami izrekli? Često nam se učini da nas prati velika nepravda i da nismo zaslužili sve što nas snađe. Događa se da zbog takvih i sličnih prilika dižemo pogled i svađamo se s Onim gore. Pritom obično propustimo primijetiti da ima onih koji puno više trpe i pate od nas, ali zato ne propustimo primijetiti kako je puno bolje onima koji su nepošteni, zločesti, pokvareni i nepravedni. Sve im ide jako dobro u životu i uživaju u svojim uspjesima.

Primjećivali su to još i biblijski pisci. Neki njihovi zapisi izgledaju kao rečenice iz članaka suvremenih kolumnista. Čitamo tako u Knjizi proroka Habakuka: “Dokle ću, Jahve zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi 'Nasilje!' a da ti ne spasiš? Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni! Zakon je izgubio snagu, a pravda se ni na čas ne pomalja…” (Habakuk 1,2-4)

Psalmist David kaže: “… Zločincima zavidjeh motreći sreću grešnika. Nikakvu patnju ne snose… Ne žive u mukama smrtnika, ljudske ih nevolje ne biju… Podsmjehuju se i zlobno govore, nasiljem prijete… Ustima na nebo nasrću,  jezik se njihov obara na zemlju… takvi su grešnici: uvijek spokojni, bogatstvo zgrću.” David još dodaje: “Jesam li dakle samo ja uzalud čuvao srce čisto i u nedužnosti prao ruke…?” I onda nastavlja s nekoliko prijelomnih rečenica: “Promišljah tada da bih spoznao; al' mi se učini mučno u očima mojim…” David je promišljao svojim umom da bi shvatio, ali sve mu se učinilo mučnim. Zvuči li vam  to poznato? Međutim, David nije tu stao. On nastavlja rečenicu i kaže: “… Sve dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje pa prozreh kakav im je svršetak.”  (Psalam 73,3-17)

Možemo naslutiti da “ulaz u Božje svetinje” ovom mudrom čovjeku ne predstavlja ulazak u hram, već uvid u Božju svetu nadahnutu Riječ koja nadilazi ljudsko promišljanje i spoznaju i ukazuje na veliku borbu između dobra i zla i njezin svršetak prigodom drugog Kristovog dolaska na Zemlju, kad će Krist donijeti pravdu i spasenje. Zato David mijenja svoje mišljenje i u sljedećem retku kaže: “Zaista, na klizavu stazu ti ih postavljaš… propast će oni koji se udaljuju od tebe… A meni je milina biti u Božjoj blizini.” (Psalam 73,18.27)

Možda će netko reći: Ali zašto Bog već sada ne naplati svakome prema njegovim djelima? Ne zaboravimo da su dobra djela proizvod ljubavi i vjere. Bog ne želi da ljudi čine dobro iz interesa. A dogodilo bi se upravo to kad bi Bog odmah kažnjavao svaku nepravdu i nagrađivao svako dobro, ili kad bi uslišavao svaku molitvu vjernika. Sve bi crkve tada bile prepune, a ljudi bi dolazili iz interesa ili iz straha. Isus je rekao da će do Njegovog dolaska sunce sjati i kiša padati jednako i pravednima i nepravednima. Tek kad On dođe, razlučiti će zle od dobrih. Do tada se od kršćana traži vjera i ljubav koja je strpljiva i koja podnosi.

Proroku Habakuku je, nakon njegovih optužbi, Bog rekao: “… Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ispunjenju teži, ne vara, ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.” (Habakuk 2,3.4)

Vjera je ono što čini razliku od ljudskog promišljanja i razočaranja do prihvaćanja Božje riječi i volje koja nam već danas može dati mir, a jednog će nam dana donijeti istinsku pravdu i spasenje.

Darko Kovačević