Postoji istinita priča o jednom školskom autobusu koji je, pun djece, upao u strašnu snježnu mećavu. Autobus je skliznuo u jarak pokraj puta i zaglavio se. Vozač je znao da mogu proći sati prije nego što stigne pomoć, jer su se nalazili na nekoj vrlo osamljenoj seoskoj cesti. Zato je ostavio motor da radi kako bi djeca imala kakvo-takvo grijanje, a on sam je po dubokom snijegu otišao tražiti pomoć.

Prije nego što je otišao, zamolio je jednoga odgovornog i ozbiljnog dvanaestogodišnjeg dječaka po imenu Tony da pazi na djecu dok se on ne vrati. Zatim je vozač otišao. Uskoro je motor prestao raditi. Tony ga je očajnički pokušavao ponovno pokrenuti, ali bez uspjeha. Ubrzo se temperatura u autobusu spustila ispod ništice i djeca su počela plakati i tresti se od hladnoće.

Kako je vrijeme prolazilo, neka djeca su počela tonuti u san. Tony je znao da će se tako smrznuti do smrti. Zato je išao od jednog do drugog djeteta, drmusao ga, vikao na njih, pa čak ih je, u nekim slučajevima, i udarao čineći sve što je mogao da ih održi budnima i u pokretu.

Nekoliko sati kasnije vozač se vratio i doveo pomoć. Sva djeca su bila spašena. Kasnije je Tony dobio medalju za hrabar podvig. Tony nije smatrao da je zaslužio da ga zovu junakom. On je rekao da je u svom radu i nastojanju da spasi djecu od smrzavanja pomogao i samom sebi.

Prijatelji, tako je i u Božjoj crkvi. Jedan od najboljih načina da doživite iskustvo probuđenja u hladnoj, pospanoj ili mrtvoj crkvi jest da podijelite Isusa s drugima. Ako pomognete njima da ostanu budni, pomoći ćete i sebi da ne zaspite i da se ne smrznete.

Doug Batchelor i Karen Lifshay