"Jahve, koliko je tlačitelja mojih, koliki se podižu na me! Mnogi su što o meni zbore: "Nema mu spasenja u Bogu! Ti si ipak štit moj, Jahve; slavo moja, ti mi glavu podižeš. Iza sveg glasa Jahvi zavapih, i on me usliša sa svete gore svoje. Sad mogu leć` i usnuti, i onda ustat` jer me Jahve drži. Ne bojim se tisuća ljudi što me opsjedaju dušmanski. Ustani, o Jahve! Spasi me, o Bože moj! Ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje, opakima zube razbijaš. U Jahve je spasenje: na tvom narodu tvoj je blagoslov!" (Psalam 3,2-9)

Francuski hugenoti u šesnaestom stoljeću bili su poznati po pjevanju psalama. Pjevali su za vrijeme obroka, rada i bogoslužja. Pjevali su čak i za vrijeme progonstva ili kad su odlazili u bitku. Za vrijeme rata, kad god bi se stražari mijenjali, pjevali bi psalme. Pjevanje određenih psalama označavalo je određena zbivanja. Pjevanje trećeg psalma naviještalo je opasnost. Kad god bi koji hugenot čuo ovaj psalam, znao je da neposredno slijedi neprijateljev napad.

Tako se morao osjećati David kad je pisao ovaj psalam. Njegov sin Abšalom namjeravao mu je preoteti prijestolje; progonila ga je neprijateljska vojska i David nije znao na koje se prijatelje može osloniti. Sa svojim vojnicima David je noću brzo prešao Jordan ne znajući što se može dogoditi u noćnom mraku (pogledajte 2. Samuelovu 17,22). Situacija se činila beznadnom. Unatoč zabrinutosti, David se i dalje uzdao u Gospodina kao u svoj štit i svoju slavu, onoga koji mu podiže glavu.

Kad se opasnost čini neizbježnom, hoćete li se pouzdati u Boga kao David? Hoćete li Njega smatrati svojim štitom, slavom i onim koji vam podiže glavu?

William J. i Randy Petersen