Ljudi koje savjetujem vide stvari drukčije.

Ja sam terapeut, pisac i kršćanski pastor. Primijetio sam nešto kod mnogih mojih klijenata, koji su tradicionalno sekularni, humanistički ili jednostavno ateistički otvoreni. Odjednom, oni upućuju ozbiljan “drugi pogled” na Boga.

U posljednjih nekoliko tjedana vodim razgovore s klijentima koji nikada nisu pokazali zanimanje za duhovnost.

Moj prvi cilj kao terapeuta je podrška, određivanje, istraživanje i poticanje egzistencijalnih pitanja kod mojih klijenata. Ta pitanja nisu, što je iznenađujuće, uzrokovala anksioznost i kaos u njihovom unutarnjem psihičkom životu, već potpuno suprotno: izazvala su ih pitanja koja se temelje na razmatranju vjere u Boga kao Nečega ili Nekoga tko im donosi mir i red iz tjeskobe, straha i kaosa u njihovom svijetu.

Iznenađujuća razlika

Kao terapeut i pastor vodio sam brojne razgovore o Božjoj dobroti i pravednosti, kao i o postojanju zla, boli i patnje u svijetu. To su razgovori koji počinju: “Ako je Bog tako dobar, zašto to dopušta?” Svaki od tih razgovora ključan je za ljude koji se s njima bore i prožet je osobnom boli, zbunjenošću i ljutnjom na Boga.

No nedavni razgovori su postali različiti.

Svi oni imaju nešto zajedničko: usredotočeni su na odnos s Bogom kao djelotvornom i zdravom vještinom suočavanja; nešto što će im pomoći da ne samo prežive ovu krizu, već i napreduju usred nje.

Ovo je nevjerojatno, jer svaki od klijenata s kojima sam razgovarao imao je veliku povijest kroničnih problema mentalnog zdravlja (u duljini ili ozbiljnosti, ili oboje), a većina njih ima problema i sa zloporabom opijata (droga, alkohola ili obojeg). To opet znači da su se u prošlosti pokušali suočiti sa svojim problemima koristeći se negativnim vještinama suočavanja (ovisnost, anksioznost, depresija, neispravne misli, zloporaba opijata i slično). Ali odjednom se ne okreću nijednoj od tih bivših vještina suočavanja; umjesto toga, oni ozbiljno razmatraju Boga kao svoju glavnu vještinu suočavanja.

Kao njihovom terapeutu pravno i etički mi je zabranjeno dijeliti svoja osobna mišljenja i izravno ih pokušati navesti da dođu na moju “kršćansku“ stranu ograde. Čak i da to nije protiv zakona ili najboljih kliničkih praksi, ja to ne bih učinio, jednostavno zato što nitko ne želi da se njime emocionalno manipulira u vrijeme jake emocionalne i egzistencijalne krize. Odabir da postanete kršćaninom kao rezultat takve vrste manipulacija nije trajan. Njihova bi vjera bila nezrela i površna.

S obzirom na kršćanstvo

Govoreći kao pastor, volio bih da svi moji klijenti razmotre kršćanstvo. Iskreno sam oduševljen što su moji klijenti, koji su poduzeli ovaj prvi korak, postavljali i neka teška pitanja o ulozi koju Bog igra u njihovim životima. Svi oni dolaze k Bogu sitnim i uzastopnim koracima. Čak i ljudi koji su odgajani kao kršćani  (kao što sam i ja) moraju doći do točke u kojoj dolaze do spoznajnog nesuglasja u kojem stavljaju svoje potpuno povjerenje i vjeru u Nekoga koga ne možemo vidjeti, čuti ili dodirnuti. Takva vjera zahtijeva poštenje, vrijeme i snagu. Jer svi mi — uključujući i kršćane — ne provjetravamo mozak na vratima kad se moramo suočiti sa složenostima života.

Ne mogu niti započeti znati što Bog misli ili osjeća, ali znam ovo: On je sretan — puno više od mene — što su moji klijenti krenuli na ovo putovanje. Što god oni odluče učiniti s Bogom u budućnosti, znam da će im biti bolje da počnu razmatrati vjeru u Boga. Kao njihov terapeut, počašćen sam i zadivljen što sam dio ove duboko osobne i osjetljive potrage.

Omar Miranda, terapeut, pisac i pastor iz Plainvillea, Georgija, Sjedinjene Američke Države