Kći Billyja Grahama, poznatoga američkog propovjednika, intervjuirana je u jutarnjem programu američke televizije. Voditeljica Jane Clayson postavila joj je pitanje u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001. godine: “Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto takvo?”

Anne Graham Lotz dala joj je pronicav odgovor:

— Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi sami. Ali mi sami smo Mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naših vlasti i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu, ako smo Mu rekli da nas ostavi na miru? Čini mi se da je sve počelo kad je Madeline O’Hara (koja je kasnije poginula i čije je tijelo pronađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: “Bolje je ne čitati Bibliju u školama.” Bibliju koja kaže: “Ne ubij, ne kradi, ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga...” — a mi smo se i s tim složili.

Kasnije je dr. Benjamin Spock rekao da svoju djecu ne moramo tući po stražnjici kad se ponašaju zločesto, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin dr. Spocka izvršio je samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli: “U redu”, jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno našoj djeci.

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju djecu kad se ne ponašaju dobro. A pedagozi u školama odlučili su da nijedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kad se loše ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. I tada smo se složili.

Kasnije je netko opet rekao: “Dopustimo našim kćerima da pobace, ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima.” I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog svijeta škole rekao: “Budući da su dječaci uvijek dječaci i oni će to svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi.” Opet smo se složili.

Tada su neki od izabranih na izborima rekli: “Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.” Složivši se s njima, mi smo rekli: “Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok gospodarstvo dobro stoji.”

Poslije toga netko je rekao: “Tiskajmo časopise sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela.” Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i sljedećim ih korakom stavio na internet. Mi smo rekli: “Dobro”, jer oni imaju pravo na slobodu izražavanja.

Zatim je industrija zabave rekla: “Načinimo televizijske programe i filmove koji prikazuju bogohuljenje, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, drogiranje, ubojstva, samoubojstva i sotonističke sadržaje.” Mi smo tada odgovorili: “Ma, to je samo zabava. Nema tu nikakvih posljedica. I tako nitko ništa ne uzima zaozbiljno i stoga možemo nastaviti.”

Sada se pitamo: Zašto naša djeca nemaju savjesti? Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje drugove iz razreda ili sebe same? Ako dovoljno dugo i duboko razmišljamo, vjerojatno možemo naći odgovor. Mislim da se on može svesti u rečenicu: “Žanjemo ono što smo posijali.”

“Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici? — Srdačni pozdrav, zabrinuti student.” I uslijedio je odgovor: “Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. — Srdačan pozdrav, Bog.”

Čudno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od sebe, i kako se onda čude što svijet srlja u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine, i kako se protive onome što piše u Bibliji. Čudno je kako svi žele doći u raj, ali istodobno neće vjerovati, ne žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže: “Vjerujem u Boga”, a ipak slijedi Sotonu.